Steći svijest o sebi ili saznati za sebe, ne traži neko znanje. Dovoljno je okrenuti se samom sebi i barem na trenutak izdržati u gledanju onog što vidimo. To okretanje se može dogoditi slučajno, bez naše namjere, pa čak i protiv naše volje. Zaslijepljeni poput sužnjeva u Platonovoj špilji koji su se okrenuli od sjena prema izlazu u istinski svijet, ili pak poput Adama i Eve preplašeni od uvida u svoju golotinju, želimo vratiti se natrag u stanje još-ne-svjesnog i još-ne-osobnog. Neprihvatljivo nam je da još nismo, da tek trebamo biti. Premda svjesni sebe još uvijek ne znamo sebe i ne živimo sa sobom. Predstoji nam teška borba za sopstvo, za identitet. Ona počinje u našem ranom djetinjstvu i traje čitav život, i najčešće joj nismo dorasli. U njoj ne možemo pobjeđivati ako nas ne vodi netko tko već pobjeđuje i ima znanje kako nas za nas same pridobiti. Ali nećemo dugo pobjeđivati ukoliko će to pobjeđivanje uvijek o drugima ovisiti. Vrata koja vode u život tako su uska da ne mogu kroz njih dvojica zajedno proći, već to mora svaki sam za sebe učiniti.

I kad se jednom dogodi da znamo sebe, da zaista živimo sa sobom, još uvijek smo sa sobom u raskoraku. Mogu nam biti poznate moralne postavke, čak ih možemo doživljavati kao one koje proizlaze iz našeg vlastitog sopstva (tako da ih uistinu hoćemo, jer hoćemo sebe), ali da nemamo moć ostvariti ih. Ja koji sam jedan sam, mogu biti sam sa sobom neusklađen i sebi proturječan, kaže Sokrat u Platonovom dijalogu Gorgija. Apostol Pavao u poslanici Rimljanima kaže slično: Poznajem zakon Božji i znam da je dobar i slažem se s njime i hoću ga vršiti. Znati i htjeti mi ide, ali ne i činiti ono što moje znanje vidi a moje htijenje hoće Jadan sam ja čovjek, tko će me iz te razdijeljenosti istrgnuti? Znam sebe i hoću sebe, a ne mogu to što znam i hoću. Znanje i volja koja ga prati nisu dostatni da se bude ono što se zna i hoće?  U razmatranje se mora uključiti nešto treće. To čine i Pavao i Platon, no ostavimo ovog prvog za neku drugu priliku.

Platon u ljudskoj duši raspoznaje tri dijela. O prva dva smo već govorili: to su um kojim čovjek spoznaje i volja, thymos kojom čovjek hoće ono što zna.  No, taj drugi dio duše ima još jednu funkciju. On traži od mene da sam sebe poštujem, a to mogu ako udovoljavam zahtjevima  svoga sopstva, ako se slažem sam sa sobom. Ukoliko tim zahtjevima ne mogu udovoljiti, ovaj dio duše se unutrašnjim  govorom okreće protiv mene tako da se ljutim na samog sebe i da se sebe stidim. Problem moje nemoći nije u umu, ni u volji, već u onom trećem. Zbog tog trećeg moje znanje nije pravo znanje, a moja volja nije prava volja. Zbog tog trećeg ja znam tako da ne znam, ja hoću tako da ne mogu, ja jesam tako da nisam. Nemam sopstvo, već ono što Heidegger zove bezlično Se, ali imam ljubav prema sopstvu, prema osobnom,  mržnju i prezir prema bezličnom. Takvim znanjem koje je svjesno svoga neznanja, voljom koja me optužuje umjesto da me pokreće, suočavam se sa ovim trećem. S njime se na neki drugi način i ne mogu suočiti. A moram se suočiti jer tek u tom trećem moguća je volja koja ima snagu. Izvan toga trećeg nema nikakve snage i moći, a time ni mudrosti kao učinkovitog znanja.

U Politeji Platon kaže da se taj treći dio duše zbog mnogostranosti ne može označiti samo jednim odgovarajućim imenom pa ga imenuje onim što je u njemu najvažnije i najjače, naime požudnošću  (epithymētikón) i to zbog žestine i nezasitnosti želja koje se odnose na hranu, piće, ljubavno uživanje, i na sve ono što je pratilac tih želja. Ona nije problem po sebi, nešto prokleto što bi trebalo odbaciti, već naprotiv. To je temelj samog života. To je moja tjelesnost. Bez nje sam, rekli bismo danas, Nobody (Nitko). Ona nije problematična zbog žestine i nezasitnosti. Problematičnom postaje zbog njoj nedostatnog uma i nemoćne volje.

U Zakonima Platon govori o požudi koja u liku naslade odvojena od uma i volje prikriveno vodi putanju svijeta. Trebala bi biti prijateljica, a ovako osamostaljenja, prepuštena samoj sebi ona je neprijateljica i to ne neka nama strana i tuđa nego nama najbliža i zato najteža. Boreći se protiv nje ne borimo se protiv onog što nas plaši i što nam nameće bol. Takva borba nije teška jer je motivirana, jer se straha i boli uvijek želimo osloboditi. No, ovo je borba protiv nečeg slatkog, kićenog, laskavog, puzavog što ćud čini poput voska mekom. Tko u tome ne prepoznaje pravog neprijatelja i ne vježba se s njim u borbi, taj, ma kako pobjeđivao  strah i bolove, biva, a da to ni sam ne zna, od njega pobijeđen. Pobjeđuju mudri i hrabri i tako postaju umjereni (kad je u pitanju požudni dio duše), odnosno pravedni (kad je u pitanju njena cjelina).

Biti mudar znači nasladu razotkriti, prepoznati njenu narav i požudni dio duše zajedno sa cijelom dušom usmjeriti spram istinitog lijepog i dobrog. Biti hrabar znači ne bježati od požude i naslade nego ući usred nje same, suprotstaviti joj se i pokušati je usmjeravanjem uma prema najvišim idejama pobijediti.  Mudrost je znanje, ali ne bilo kakvo. Ono može biti takvo da ne razotkriva, već upravo prikriva duboki rascjep između onoga što se u dubini duše žudi, čemu se duša uistinu raduje i onog što se misli i riječima izgovara. Tako se događa da

netko ono što smatra lijepim ili dobrim, to ne ljubi nego mrzi, a ono što smatra da je loše ili nepravedno, to ljubi i voli“ (689a5).

U ovom nesuglasju bola i naslade spram onog nazora utemeljenog na razumu Platon vidi krajnje neznanje. Znanje je usklađenost požude, uma i htijenja. Ono je isto što i vrlina. Ako ovog znanja nema, sva druga su uzaludna. Što mi koristi da mnogo toga znam, a sebe samog nemam. Platon kaže da one

koji su u takvom neznanju treba prekoravati, ma i bili veoma oštroumni i s mukom se izvježbali u svemu onom što je spretno i što je priraslo za hitrinu duše, dok one koji imaju suprotno od toga valja nazivati mudrima, pa i onda ako se ne razumiju, kako se kaže, ni u slova ni u plivanje.“ (689c8-d3).

Oni koji prigovaraju nekom Sokratovom ili Platonovom optimističkom intelektualizmu, tvrdeći da je naivno govorit da je dovoljno znati da bi se moglo biti onim što se zna, ne razumiju o kakvom to znanju Sokrat i Platon govore. Onaj tko uistinu zna što je dobro, čija je duša okrenuta prema idejama istinitog, lijepog i dobrog, ne može drugo nego činiti dobro. On će radije patiti, pa i umrijeti, nego učiniti zlo. On neće reći ovo se  ne smije, ovo nije dobro za mene ili zajednicu nego jednostavno će reći – ne mogu to učiniti. Hanah Arendt u svojoj knjizi O zlu, kaže da kriterij djelovanja takvih ljudi nije popravljanje ili promjena svijeta već sopstvo, identitet.

Ti ljudi nisu ni sveci ni heroji, a ako postanu mučenici, što se naravno može dogoditi, to se događa mimo njihove volje. Štoviše, u svijetu u kojemu vlada moć oni su nemoćni. Možemo ih nazvati moralnim osobama, ali kasnije ćemo vidjeti da je to gotovo redundantno: kvaliteta da se bude o-sobom, za razliku od toga da se bude samo ljudsko biće, upravo je ”moralna” kvaliteta. (…)

To sopstvo nije naprosto iluzija; nameće mi se u razgovoru – govorim sa samom sobom, nisam tek same sebe svjesna. Kada se ne slažem s drugim ljudima mogu otići; no samu sebe ne mogu ostaviti te je stoga bolje da se sporazumijem sa samom sobom prije nego sa drugima. To je pravi razlog zašto je bolje podnositi zlo nego činiti zlo: ukoliko činim zlo osuđena sam na to da živim u nepodnošljivoj bliskosti sa zlikovkom; nikada je se neću riješiti. Stoga nema zločina koji je skriven od bogova i od ljudi: budući da sam svoj vlastiti partner, kada mislim, svjedočim i o svojemu djelovanju. Znam počinitelja i živim s njim. Nije nijem. To je jedini razlog što ga Sokrat ikad daje, a pitanje ostaje zašto taj razlog sugovornicima nije uvjerljiv a razumiju ga oni što ih Platon u Politeji nazivlje ljudima obdarenim plemenitom naravi.

Ukoliko ne živimo svoje sopstvo, identitet, harmoniju duše u kojoj svaki dio radi ono što je njemu vlastito, da bi zavladala pravednost, prepušteni smo osamostaljenim njenim dijelovima: požudi, koja traži naslade koje imaju svrhu u sebi samima i volji, thymosu koji nemoćan  da nam se suprotstavi, traži uvijek novu pobjedu, prestiž, slavu i priznanje. Na jednoj strani nezasitna pohlepa za materijalnim dobrima i užitkom, na drugoj nikad zadovoljeno častohleplje, a između um koji im se trudi udovoljiti. Ono što treba u meni vladati služi onome što bi mu se trebalo pokoravati. Odbije li tu službu, pa se bavi nečim drugim, ne daj bože, samim sobom, idejama spram kojih izvorno žudi, postaje sumnjiv i opasan, jer ugrožava moje interese.

A kad um, okrenut prema lažnim vrijednostima u potpunosti smalaksa, pa padne u potpuno neznanje te izgubi smisao za sklad, za zajedništvo unutar duše i sa drugima, počinje u mojoj duši borba za jedan drugačiji pojam identiteta. I takav identitet ću nazvati svojim sopstvom, premda se on sastoji naprosto u tome da uživam u čemu god mogu, da radim što mi drago, da budem što ja hoću. Ne želim priznati da svoga ja više nemam, da me napustio, jer mu je u mojoj blizini nepodnošljivo. Proglasit ću svojim ja to što trenutno u bezdanu razdijeljenosti i nezasitnosti jesam, i tražiti ću od drugih, i od sebe samog, da to priznaju, poštuju i cijene.

Završit ću sa jednim zapažanjem. Radi se o pozdravu nakon govora, uvodnih riječi u neke manifestacije, svečanosti i tome slično, koji se kod nas u zadnje vrijeme često može čuti: Uživajte! Tako se pozdravljaju i prijatelji, poznanici nakon razgovora na ulici ili preko telefona. Nije u njemu mišljeno ništa loše, npr. neko podržavanje onoga što u ovom izlaganju podrazumijevam pod identitetom u bezdanu razdijeljenosti i nezasitnosti. Naprotiv, u ovom pozdravu može biti izražena želja za ispunjenim življenjem. Ono što smeta je raskorak između predmeta želje i sredstva pomoću kojeg se on može dosegnuti. To se sredstvo iz želje najčešće isključuje. Riječ je o pravednosti, vrlini kojom duša uspostavlja sklad u sebi, slaže se sama sa sobom da bi se mogla slagati s drugima. Od Platona nadalje to se sredstvo tako malo želi da je potrebno na njega nagovarati. Sokrat u Politeji nagovara na pravednost, brani je i hvali pred svijetom koji se pita da li se ona isplati. Ovdje smo ovo pitanje okrenuli  u njemu srodno: da li se isplati uistinu biti, ne samo ljudski, već i svoj osobni identitet, svoje sopstvo, živjeti?